U svakodnevnom životu, pa i poslovanju društva sa ograničenom odgovornošću ili bilo kog drugog oblika privrednog društva, učestala je upotreba tzv. faksimila prilikom zaključivanja ugovora i preduzimanja drugih pravnih poslova. Razlozi ovakvog postupanja su raznovrsni, ali se po pravilu u prvi plan navodi ekonomičnost i celishodnost postupanja, što se obrazlaže fizičkom odsutnošću ili prezauzetošću zastupnika da neposredno i lično pristupe potpisivanju svakog akta. Upotrebom faksimila, zastupnici se relaksiraju fizičkog potpisivanja, jer se potpisivanje dokumenata vrši utiskivanjem slike potpisa.
II Potpisivanje ugovora i drugih privatnih isprava
Zakon o obligacionom odnosima uređuje potpisivanje ugovora (čl.67-73), a ta se pravila shodno primenjuju i na potpisivanje ostalih tzv. privatnih isprava. Po definiciji potpis određuju dva elementa. Prvo, to je intelektualni element, koji označava saglasnost potpisnika sa sadržinom ugovora koji je potpisao. Drugo, to je indentifikacioni element, koji označava da je određeno lice potpisalo ugovor.
Faksimil je način potpisivanja kojim se umesto originalnog potpisa na ugovor ili drugu privatnu ispravu stavlja slika potpisa. Slika može biti izrađena u obliku pečata i biti stavljana na dokument otiskom. Upotreba faksimila u ugovornom pravu je determinisana postojenjem dve situacije.
Prvo, reč je o postojanju neformalnih ugovora. Faksimilom može da se potpiše svaki ugovor koji je punovažan u usmenoj formi. Ako je on valjan i u usmenoj formi, ništa mu neće smetati i ako je napisan i overen faksimilom, čime se samo obezbeđuje veći stepen pouzdanosti u pogledu sadržine. To važi i za naloge koji proizvode dejstvo i u usmenoj formi. Isto važi i za druge pravne poslove iz Građanskog i Privrednog prava.
Drugo, reč je o postojanju pisanih ugovora. Ovakav način potpisivanja ne može da zameni originalan potpis onda kada je potpis bitan elemenat pravnog posla. To znači da faksimil ne može biti korišćen onda kada se za punovažnost pravnog posla zahteva pisana forma. Pisana forma je izuzetak od pravila. Ugovor je pisani samo ako to odredi Zakon ili same strane ugovorom. Isto važi i za tzv. viši oblik pisane forme, odnosno ugovore i druge poslove u čijem zaključenju učestvuje i organ javne vlasti (overa potpisa na ugovoru, potvrda sadržine ugovora, izrada ugovora od strane javnog organa). I u ovim slučajevima je pravilo da potpisnik mora svojeručno da potpiše dokument
III Upotreba faksimila u posebnim slučajevima
Ostali slučajevi, upotrebe faksimila su i (navedeni u literaturi):
- Članom 24. Pravilnika o knjigovodstvu javnih prihoda predviđeno je da knjigovodstvena isprava („Sl. glasnik RS“, br. 17/96 i 9/99 – odluka USRS) koja se sastavlja elektronski može sadržati i faksimil, koji je utisnut na isti način. I ovde je reč o ispravi koja samo potvrđuje postojanje dužničko – poverilačkog odnosa, a koja je prepoznatljiva i po elektronskoj izradi, tako da isto može da važi i za štambilj. Slično predviđa i Zakon o opštem upravnom postupku („Sl. list SRJ“, br. 33/97 i 31/2001 i „Sl. glasnik RS“, br. 30/2010) za mehanografsku obradu rešenja (član 196),
- U slučajevima kada postoji obaveza zaključenja ugovora, i to pod utvrđenim uslovima, npr. neka javna preduzeća imaju ovakvu obavezu (preduzeća koja se bave isporukom i distribucijom električne energije, vodovod i dr.). Ovde nema opasnosti od potpisivanja faksimilom jer su uslovi utvrđeni, a svako ko ih ispuni ima pravo na zaključenje odgovarajućeg ugovora (o isporuci električne energije, o vodosnabdevanju i sl.). Uglavnom se potpisivanje faksimilom organizuje zbog velikog broja korisnika, što nije dovoljan uslov, bez prethodno navedenih,
- U slučaju kada se izdaje kopija akta koji je potpisan u originalu. Nekada se potpisuje samo original, ali ima potrebe da se obezbede i potpisane kopije. Nema smetnji da kopije, uz označenje da je reč o kopijama, budu potpisane faksimilom,
- U slučaju internih naloga i drugih akata kojima se određuje postupanje unutar pravnog lica, prema unapred predviđenim pravilima. I ovde je reč o „rutinskom“ potpisivanju, tako da može dopustiti i ovakvo potpisivanje. Npr. interna naredba koju izdaje sudija da se tužba dostavi tuženom na odgovor,
- U slučaju kada se faksimilom samo identifikuje onaj ko je učestvovao u izdavanju akta, pri čemu on ne rešava o pravima, obavezama ili odgovornosti nekog lica (kao u slučaju advokata),
- U slučajevima kada jedno lice postupa kao tzv. punomoćnik po zaposlenju, npr. overa garantnog lista koju vrši prodavac,
- U slučajevima kada akt ne stvara obaveze ni za koga, već samo sadrži informaciju o onome što je već poznato u cilju podsećanja ili konstatacije (npr. opomena da se plati račun,
- Kada je zakonom izričito predviđeno. Zakonodavac može i u slučajevima koji po opštim principima ne bi bili podobni za potpisivanje faksimilom, da odredi da je to dopušteno. Npr. član 196. stav 3. Zakona o opštem upravnom postupku sadrži odredbu prema kojoj rešenje koje se obrađuje mehanografski može biti potpisano faksimilom. U tom smislu i naša sudska praksa (Presuda Vrhovnog suda Srbije, U. 6057/2006(2) od 30.5.2007. godine).
IV Zaključak
Faksimil je način potpisivanja kojim se umesto originalnog potpisa na ugovor ili drugu privatnu ispravu stavlja slika potpisa. Slika može biti izrađena u obliku pečata i biti stavljana na dokument otiskom. Upotreba faksimila u ugovornom pravu je determinisana postojenjem dve situacije. Prvo, reč je o postojanju neformalnih ugovora kada je upotreba faksimila moguća. Faksimilom može da se potpiše svaki ugovor koji je punovažan u usmenoj formi. Ako je on valjan i u usmenoj formi, ništa mu neće smetati i ako je napisan i overen faksimilom, čime se samo obezbeđuje veći stepen pouzdanosti u pogledu sadržine. Drugo, reč je o postojanju pisanih ugovora. Ovakav način potpisivanja ne može da zameni originalan potpis onda kada je potpis bitan elemenat pravnog posla. To znači da faksimil ne može biti korišćen onda kada se za punovažnost pravnog posla zahteva pisana forma. Isto važi i za tzv. viši oblik pisane forme, odnosno ugovore i druge poslove u čijem zaključenju učestvuje i organ javne vlasti (overa potpisa na ugovoru, potvrda sadržine ugovora, izrada ugovora od strane javnog organa). I u ovim slučajevima je pravilo da potpisnik mora svojeručno da potpiše dokument.
Reference: Zakon o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ, br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i Službeni list SRJ, br. 31/93); MirkoVasiljević, Trgovinsko pravo, Beograd, 1995.g.; Nebojša Jovanović, Praktikum iz obligacionog prava, Beograd, 2009.g.; Oliver Antić, Obligaciono pravo, Beograd, 2008.g.; Dragoljub Stojanović, Uvod u građensko pravo, Beograd, 1999.g.; Andrija Gams, Uvod u građansko pravo, Beograd, 1994.g.
Puno korisnih informacija možete naći na sajtu: http://osnivanjepreuzeca.rs/